A causa della sua partecipazione alla Primavera croata dopo il 1971 fu escluso dalla politica. Secondo le sue vivide memorie "Da Zagabria illegale" (1951.) I "Diario di guerra" (1960), sono stati girati i film Naši se putovi razilaze (1957), When You Hear the Bell (1969) e Green Pine Grows in the Mountain (1971) e la serie TV Gloomy Autumn (1969).
https://i.redd.it/rem8awjdd5sg1.jpeg
di yoingydoingy
2 commenti
“3. X. 1941.
Iziđem na ulicu i odmah nekoliko koraka pokraj kuće doživim susret, od kojeg mi čitavim tijelom prostruje žmarci straha. Okom u oko nađem se s agentom koji me čekao. U ruci je držao moju fotografiju u veličini dopisne karte, koju su našli u stanu. Pogleda me u lice, pa onda u fotografiju i mirno prođe mimo mene. Ili je pretpostavljao da imam revolver i da ću pucati ako me pokuša uhapsiti, a nije bio tako revan službenik da stavi život na kocku, ili me zaista nije prepoznao. Moj prazan revolver ležao je i dalje u stanu u Ivkančevoj ulici, među dječjim igračkama. Tamo je i ostao.
Počnem hodati ulicama kloneći se centra grada. Imao sam loš predosjećaj. „Vrč ide na vodu, dok se ne razbije”, padne mi na pamet. Osjetim kako je teško živjeti uvijek prenapetih živaca, uvijek usred smrtne opasnosti… „Treba potisnuti strah”, pomislim i sjetim se kako sam ga potiskivao i uoči napada na Nijemce i kako sam već odavno odlučio, da im se ne dam živ u ruke. A sada nemam oružja i nemam posljednjeg metka…
Na ulicama je vrlo bučan prijepodnevni život. Osjetim potrebu da se otresem svega, da se utopim u vrevi i poživim jednostavnim i običnim životom tih ljudi, da se sjedinim s njima i ponesem u glavi svoje i njihove zajedničke svakodnevne brige. Godio mi je ovaj iznenadni val sentimentalnog raspoloženja i ja mu se prepustim i pokorim. Učini mi se da sam osamljen, izoliran, sumnjiv, žigosan i progonjen, predodređen da se žrtvujem. To je bio moj grad. Za sve te ulice i kuće vezale su me uspomene još iz bezbrižnih dječačkih dana. Volio sam te ulice, osjećao sam se na njima kod kuće, slobodno, kao u svojoj sobi. A sada su mi bile strane, odvratne, opkoljavale su me i bio bih sretan, da ih mogu ostaviti i otići nekuda daleko.
Pogled mi iznenada pade na oglasni stup. Na njemu se žutio plakat, kojim se građanstvo obavještava o strijeljanju grupe omladinaca, koji su uhvaćeni prilikom dijeljenja letaka. Bio je to stari plakat, te nitko od prolaznika nije na nj obraćao pažnju, i ja zastanem pred njim i pomno ga pročitam. (…)
Ton kojim je napisan plakat bio je prijeteći i plakat je uopće više bio prijetnja nego obavijest. Zamislim nepoznate ljude kako padaju izrešetani mecima u gadne crne rupe koje su čas prije sami iskopali. „Možda će i moje ime uskoro biti ispisano krupnim crnim slovima na istom ovom plakatu”, pomislim, ali nezainteresirano i neutralno, kao da se radi o nekom nepoznatom, dalekom i neodređenom čovjeku. Prvi dan ljudi će se okupiti oko plakata i čitat će ga, a poslije ga nitko više neće ni gledati i sve će biti zaboravljeno, kao što su zaboravljeni Šikić i Škrnjug, dok opet novi žuti plakat ne pokrije stari. A svaki plakat znači ubijanje u Maksimiru i na Rakovom potoku i na mnogim drugim mjestima, i to ona važnija ubijanja. Jer svakodnevna umorstva i ne plakatiraju.” – Iz ilegalnog Zagreba
Preporučam svima čitanje njegove knjige “Iz ilegalnog Zagreba”. Pogotovo Zagrepčanima jer je posebno zanimljivo čitati kada znaš ulice i zgrade o kojima piše.
Borbu partizana i ustaša sam obično zamišljao po šumama i gorama. Nikada po ulicama kojima svakodnevno prolazim.