Lo scopo della pubblicazione è di incoraggiare una discussione salutare su questo argomento.
Leggere opinioni diverse, professionali e non professionali, parte dei forum di buon senso potrebbe cambiare la sua opinione su questo problema.
Personalmente, l’atteggiamento che a volte (molto raramente) dovrebbe essere attivo sotto forma di un basso impatto. Abbastanza da non fare alcune cose che stanno minacciando la vita, che purtroppo non si rendono conto sono in pericolo.
https://i.redd.it/npk9i3fqa42f1.jpeg
di TriplexConfinium
29 commenti
udarim ga kad mi prospe pivo.
Triba, umjereno i precizno
Nikako. Dijetetu treba dopustiti šta god mu mašta izmisli.
Dijete je ogledalo roditelja.Ako roditelj uči dijete da ne poštuje drugog i da svojim nasilničkim ispadima dobije sve ono što želi.Onda je takav i roditelj.Pogledajmo kako se svake godine povećava pomoćnika u nastavi jer roditelj nije sposoban odgajati svoje dijete ali očekuje od drugog da to učini.Kao da čeka instant gotov proizvod.Strah me zamisliti kakva će djeca biti ove genz generacije.
ne udaramo ni zena ni ja, razgovorom i primjerom usmjeravamo. ne branimo tv, mob i konzole, ali i ne dozvoljavamo da cili dan provede pred ekranom. dosta citamo slikovnice i pustimo da joj bude dosadno nekad. gledamo sto vise ici u prirodu. ne pustamo da sve bude po njenom vec das prividan izbor (npr ona zeli jesti juhu perunom, a ti ponudis da izabere hoce li malu ili veliku zlicu)
Djecu udaram redovito, ne jako, ali treba im pokazat gdje im je mjesto.
Edit: aha, svoju djecu. Ne, nemam djece, ne udaram svoju.
Ne djecu ne treba udarati niti na bilo koji način im ukazati da rade loše stvari, treba ih pustiti da sve oko sebe maltretiraju, razbijaju i zaprljaju jer se tako djeca izražavaju. Isto tako blagim do šaptajućim tonom upitati jesu li gotovi.
[https://www.youtube.com/watch?v=lJw3yPD_Pfc](https://www.youtube.com/watch?v=lJw3yPD_Pfc)
I nimalo iznenađujuće, ljudi koji se zalažu za udaranje djece se prave kao da jedina dva načina odgoja su ili premisivni stil gdje djetetu dopuštaš da radi što hoće ili fizička kazna
S djecom ima smisla razgovarati i raspravljati, načinom kojim se međusobno razumijemo. Djeca vole učiti i naučiti, ali je problem što često roditelji nisu dorasli svoje uloge, pa djeca ispaštaju, ni kriva ni dužna. Što se tiče udaranja, kakvo god bilo, i kako god ga nazvali – nikada i nikako tući djecu.
https://preview.redd.it/eqgc5ur9f42f1.jpeg?width=453&format=pjpg&auto=webp&s=cb3072de612181e7f4cd76c8f71f375a21b016cc
https://preview.redd.it/8oiznk9cf42f1.jpeg?width=457&format=pjpg&auto=webp&s=104e7552283365e044a0d0117f5681ff1283f3cd
Udarac bilo kakve vrste izaziva puno veću emocionalnu traumu nego što fizičku, pitanje je izdaje od strane nekoga kome smo vjerovali kao dijete bezgranično, autoritet se stvara primjerom ne strahom i batinama
Svaki put kad su me roditelji udarili “odgojno” bez obzira što sam napravio, a nikad nisam napravio nešto sebi opasno po život, sam im zapamtio do kraja života i to im ne opraštam.
Svačije je dijete različito, tako da je moguće da neka djeca dobro reagiraju na udarac, ali ja si to ne mogu zamisliti. Rijetko gubim živce, ali kad se to desi, dovoljno je da kažem da mora u sobu na timeout. To im je tolika kazna da se rasplaču i resetiraju.
E sad, vjerojatno ima djece koja su oguglala na kazne, i kojima timeout ne znači apsolutno ništa. Jesu li ta djeca prirodno nemirnija, ili je višak kazni doveo do toga da samo batine rade, nemam pojma. Ali kod mene nije nikad došlo ni blizu toga da moram upotrijebiti fizičku silu.
Kad tučem djecu to je samo iz zabave, ali onda jednom u 10 mlaćenja dođe do krvi, moje ili njihove. Češće njihove, ali omjer se okreće.
Upozoravam 3 puta. Nakon treceg puta, lagano po rukici ili po peleni. Vise ih boli ponos nego sto ih fizicki boli. Boli ih to sto me vide da mi se izraz na licu promjenio. Nikad prije 2.godine. tad vec saznaju nekakav koncept dobro-lose, puno vise razumiju vokabular. Poslije šeste godine puno se toga rješava razgovorom, primjerima. Osobno znam četvero malih terora u školi koja idu sa mojom djecom i ne može im nitko ništa jer su neodgojeni, a pazi roditelji su im svima ili pedagozi ili djeciji psiholozi (djeca su braća, sestre iz dvije obitelji).
Djeca doslovno šikaniraju i fizički maltretiraju drugu djecu, ali roditelji kažu da to njihovo djete nikad ne bi napravilo jer ima ‘zdrav i stabilan’ dom…😮💨
I onda mi svi sa strane radimo pritisak na školu, onda ravnateljica nam objašnjava kako su to ugledni ljudi i da oni sa njima nemaju problema…bljuv.
U suštini ako roditelj ne odgoji djete da bude samosvjesno svojih postupaka, naučit će ga svijet kad-tad…makar nas koji smo obični smrtnici i nemamo utjecaja u visokom društvu.
zamisli tuc svoju dicu, jebale vas te barbarske psihopatske odgojne metode. sta mozda i pasa opizdis nogon u rebra kad pojede nesto sta ne smije dok ste u setnji? svako ko tuce dicu iz bilo kojeg “odgojnog” razloga je spreman za socijalnu i oduzimanje dice. mene moji nikad nisu takli nego su pricali s menon ka s malon osobon sta san tada i bia.
Ljudi bez dice i bez plana za dicu inače jako veliki na soljenju pameti ljudima sa dicom
“Udariti, ali ne nasilnički”.. ??
Nikad nisam bio udaran niti sam ikad udario dijete, nikakvom jačinom. Ako to radiš kao “odgojnu mjeru” i ako misliš da to nije neki problem, u krivu si.
Dijete mi ima godinu dana. Nekidan je uporno povlačilo kabel od sušilice koji se drži za labavu utičnicu. Dobilo je po prstićima. Bilo je par suza i od tad se nije ponovilo. Za pola sata natrag smo si bili dobri. Ako netko zna kako bolje objasniti djetetu koje ne zna gdje mu je nos da je struja opasna i da se ne dira, slušam.
Kad je dijete zrelo da razumije što mu se govori, naravno da treba prvo pokušati mirno, ali i tad postoje slučajevi gdje je manje zlo packa po guzi nego nastavak razvoja devijantnog ponašanja ako dijete ne odustaje.
Mislim da se malo previše radi polarizacija oko ove teme zadnje vrijeme. Ništa nije crno ni bijelo. Naravno da nećeš mlatiti dijete bezveze, ali nećeš mu ni dopustiti da radi što god mu padne na pamet, a pogotovo ako je opasno za njega. I pogotovo dok je još premalo da razumije drukčije.
Stanje u školama ti sve pokazuje, internet odgaja djecu, roditelji ih ignoriraju i kad se nešto desi uvijek je moje dijete u pravu, druga djeca su problem
Ja osobno nikada.
Više je razloga za to.
– ne želim učiti dijete da se nasiljem rješavaju problemi
– ima boljih alternativa, kao oduzimanje nekih privilegija
– na moju djecu ne funkcionira baš najbolje
– prijetnja primjerenom kaznom i onda ODRŽAVANJE tog obećanja rade dosta dobro. Mnogi griješe jer zaprijete, pa ne izvrše kaznu, pa se čude kada dijete opet nešto radi, pa onda pribjegnu udaranju jer “kazne ništa ne funkcioniraju”
Čak ni ne galamim, jer sam skužio da kada mirno i čvrsto kažem i zaprijetim kaznom, jednako ili bolje slušaju a bez drame koja se može pojaviti galamom.
Ja sam se odlučio za taj pristup, ali ne osuđujem ove koji koriste druge metode, sve dok tuča nije sama sebi svrha. Tipa, ako tučeš dijete SAMO zato jer ti je diglo tlak i ne možeš kontrolirati svoje impulse, to je nešto na čemu treba poraditi. Ako pak uistinu vjeruješ da povremena packa ili primjeren udarac će stvarno učiniti da dijete zapamti neku lekciju iz ponašanja, onda opet manje loše (ako uopće funkcionira).
dosta ljudi koji tvrdi da bi samo “odgojno” ne zna što to znači. ako se pita moje, vući dijete za kosu po kući ili prijetiti da će te ubit ili napustit je “odgojno”
djeca su neposlušna al isto tako su i nemoćna. kao roditelj ste im svijet i nada svime dijete treba imati povjerenja u vas. nasilje nad njima, kako god vi mislili opravdano, ima veliki rizik slomiti to povjerenje. to je jako teško vratiti i nosi posljedice mnogo veće no što dosta ljudi može zamisliti
I opet na dobivam odgovor čitajuć komenatre 😅. Imam filing da ljudi bez djece zastupaju stav “da ga nisi ni dotako jer ja imam traume” dok mi se cini da oni koji mozda imaju djecu nekako zauzimaju neutralni stav da svaka disciplina ima svoju primjenu.
Mislim da ako cu ikad imati priliku imati svoje malisane da cu ici linijom da to i nije toliko losa praksa ako je vise simbolicke prirode u odredenim godinama djeteta.
Nemam djecu, ali po onome što sam doživio, mislim da je bitno “dati po guzi” ili po prstima ako napravi neku glupost. Opet, ne baš da ubiš Boga u njemu, ali ono, čisto odgojno. Mislim da je to potrebno do negdje 7-8 godine, i onda dijete počinje shvaćati i onda nema više potrebe za tim.
plaćam djeci da mene tuku
>Udarite li kad svoje dijete? Ne nasilnički, nego onako odgojno,
Nema odgojnih udaraca. Tako struka tvrdi.
Problem je što zanemariv broj ljudi ide na tečajeve ili proučava literaturu kad se spremaju za dijete, pa ni ne znaju za nenasilne odgojne metode, već se vode odgojem koji su oni dobili i intuicijom.
Fizičkim kažnjavanjem u najboljem slučaju možeš dobiti promjenu ponašanja, ali ne i razumijevanje i uvijek ima negativne posljedice, bilo veće ili manje. Jedna od loših strana je da se djecu tako uči da će ih netko drugi opominjati ili kažnjavati kad nešto loše rade, umjesto da sama razviju svijest o tome što je dobro a što nije. Ili nešto još gore, da je onaj tko je jači u pravu i da se problemi rješavaju nasiljem.
Idealno bi bilo nikada ne udariti dijete, ali ne živimo u idealnom svijetu niti je itko od nas savršen, imati ćemo trenutke slabosti, biti pod stresom ili preopterećeni i samo reagirati. I to je razumljivo. Samo ne treba onda zbog toga opravdavati fizičko kažnjavanje, nego priznati da smo pogriješili jer smo samo ljudi i pokušati to ne ponavljati.
Djecu treba učiti da poštuju tuđe granice, a to ide tako što se poštuju i njihove. Pa onda ako sam udario dijete kad je radilo nešto opasno, u redu da se djetetu ispričam za to i objasnim da me je bilo strah i da sam izgubio kontrolu.
Time se djecu uči uzimati odgovornost za svoje ponašanje i pogreške, koje svi radimo, i svi ćemo ponekada nekoga povrijediti i zato je bitno ispričati se i pokušati umanjiti štetu.
Prečesto ljudi koji nemaju znanje o odgoju opravdavaju fizičko kažnjavanje sa crno bijelim pogledom, ili batine ili mu je sve dopušteno, umjesto da priznaju da ne znaju bolje pa potraže i obrazuju se o drugim načinima odgoja.
U svakom slučaju, opširna tema o kojoj se ne priča dovoljno.
Ne, pustim mu da radi sve kako želi. Naravno da dobiju po guzi kad počnu biti bahati. Stariji isto su znali dobiti lagano po guzi kad bi prešli granicu, sad slušaju 😀 Mora biti neka hijerahija inače te pojedu. Dugo sam probao riječima, pričom, dogovorom, ovim oni, čitao sam svakakve savjete, pa sjedni u razini ili niže od djece, ovo ono, nemoj ih krivit, bla bla bla. Znaju oni da su krivi i točno zanju što rade. Pa i mi smo iskušavali granice. A granice se moraju znati. Danas kad budemo u društvu svi hvale moju djecu kako su pristojna. Ovi ostali skaču razbijaju, divljaju, tuku, vrijeđaju. Al smeta me što su moji dobri, a ovi debili okolo rade što im se prohtije. Poslije pričam sa svojom djecom o tome i kako nije fer prema vama, vi dobri, a pažnja odlazi na debile.