
Nella tarda serata di oggi, l’8 maggio 1945, a Berlino fu firmata la capitolazione incondizionata del Reich tedesco. Da allora fino ad oggi, celebriamo ogni anno quel giorno come Giorno della Vittoria in Europa, e poiché era già il 9 maggio al momento della firma della capitolazione a Mosca, i paesi che oggi ereditano l’eredità sovietica e comunista celebrano questo giorno il giorno dopo, il 9 maggio.
Ma in entrambi i casi, da quel momento in poi, essa divenne parte integrante delle fondamenta della civiltà umana antifascismo come principio di civiltà universale: l’idea che esistano ideologie politiche che non sono solo dissenso, ma una minaccia fondamentale alla dignità umana e all’ordine internazionale.
In questo senso, l’antifascismo è diventato il consenso minimo della civiltà che: supremazia razziale, culto del leader totalitario, distruzione politica "quelli inferiori" gruppo, l’espansionismo aggressivo e la disumanizzazione di interi popoli non possono essere un’opzione politica legittima, né lo Stato che le attua può nascondersi dietro la propria sovranità.
Pertanto, i moderni sistemi democratici si basano in gran parte su questa lezione lo stato di diritto, separazione dei poteri, magistratura indipendente, media liberi, pluralismo politico io limitazione del potere statale non sono solo questioni tecniche dell’organizzazione dello Stato, ma meccanismi etici che dovrebbero impedire alla società di scivolare sotto il dominio di un’ideologia o di un gruppo politico.
Tuttavia, oggi siamo testimoni che nei media pubblici, nel discorso politico e accademico qui nei Balcani e in Bosnia il termine "antifascismo" molto raramente allude ai valori precedentemente menzionati.
Quando uno dei nostri politici si vanta di ereditare l’antifascismo, non significa quasi mai che attraverso la sua attività politica si batte per istituzioni forti che limitino il potere esecutivo al controllo o alla protezione dei diritti e delle libertà umane, ma vuole legittimare la sua politica di fronte a una parte dell’elettorato.
All’inizio del tumulto ideologico tra le due guerre mondiali, per i comunisti il fascismo era in realtà solo una forma flagelli capitalisti borghesie altre ideologie di sinistra non comuniste furono trattate come un’altra maschera del fascismo che salva il capitalismo. Così il Comintern proclamò i socialdemocratici alla fine degli anni ’20 socialfascisti – che è stato forse l’esempio più vivido dell’uso delle parole "fascismo" non come categorie morali ma come strumento per delegittimare gli oppositori politici.
Con l’avvento al potere di Hitler nei primi anni ’30, rendendosi conto che i fascisti rappresentavano ancora una minaccia maggiore per i loro interessi geopolitici, i comunisti passarono ad una politica di cooperazione con il resto della sinistra e ripresentarono il fascismo come la più grande minaccia per l’umanità. Tuttavia, subito prima dell’inizio della seconda guerra mondiale, l’URSS firma un patto di non aggressione con la Germania nazista, nel quadro del quale però anche i comunisti e i fascisti elaborano un piano per dividere l’Europa orientale in sfere di interesse il cui confine si trova in Polonia.
Pochi giorni dopo, la Germania nazista e l’URSS comunista occupano insieme la Polonia. Per i comunisti, da quel momento in poi, il fascismo cessa di esistere la più grande minaccia per l’umanitàe viene presentata la guerra antifascista lanciata lungo tutto il fronte occidentale riconoscimento reciproco delle grandi potenze capitaliste.
Quando il Regno di Jugoslavia subì l’aggressione fascista nell’aprile 1941, il Partito Comunista di Jugoslavia (KPJ) ricevette istruzioni da Mosca tramite il Comintern di interpretare la guerra come "conflitto imperialista tra le potenze capitaliste" e non come lotta antifascista. Pertanto, la leadership del KPJ si ritira nella clandestinità, decidendo di non unirsi alla resistenza all’aggressore.
Quando Hitler invade l’URSS nel giugno 1941, la narrazione cambia nuovamente radicalmente. Il fascismo nell’interpretazione comunista diventa di nuovo minaccia esistenziale per l’umanitàe l’antifascismo un valore centrale. E poi, attraverso il Comintern, tutti i partiti comunisti dell’Europa orientale ricevettero l’ordine di iniziare "lotta antifascista contro gli aggressori". Seguendo queste istruzioni, la leadership del KPJ inizia i preparativi per la guerra e forma distaccamenti di guerriglia partigiana.
Dopo la capitolazione dell’Italia nel 1943, i partigiani entrarono in possesso di un’enorme quantità di armi italiane e gli alleati in Occidente si resero conto che erano l’unico esercito che resisteva attivamente ai fascisti sul territorio della Jugoslavia e indirizzarono loro tutti gli aiuti militari. Allora i partigiani da piccola guerriglia diventano un enorme esercito con corpi, brigate e strutture di comando.
Successivamente tutti gli strati della popolazione jugoslava si unirono in massa al movimento partigiano, alcuni motivati dalla lotta contro gli occupanti, altri per proteggere la propria popolazione dai massacri cetnici, altri per vendetta per i massacri ustascia, altri per l’amnistia dal precedente collaborazionismo. Il movimento partigiano con circa 800.000 soldati diventa così uno dei più grandi eserciti alleati d’Europa, che libera autonomamente l’intero territorio jugoslavo dagli occupanti.
Dopo la guerra, il KPJ ha fatto con l’antifascismo ciò che ha fatto ogni altro stato comunista: lo ha strumentalizzato trasformandolo nel mito centrale e nella norma legittimante dell’intero sistema politico. La logica era: abbiamo sconfitto il fascismo ed è per questo che come ideologia abbiamo il diritto storico e morale di guidare il Paese e chiunque si opponga è un collaborazionista controrivoluzionario.
Tuttavia, a differenza della vasta parte dello spazio post-comunista dell’Europa dell’Est, dove è stata effettuata una revisione critica della strumentalizzazione ideologica dell’antifascismo dopo la caduta del Muro di Berlino, lo spazio politico e intellettuale della Bosnia Erzegovina non si è ancora incrociato con l’eredità interpretativa del KPJ, né ha trovato la forza di separare il contributo partigiano dall’iconografia del KPJ. Così oggi, nella nostra zona, l’antifascismo è percepito come una categoria ideologica partito-jugoslava invece che come un valore democratico e di civiltà universale.
Una percezione così distorta di quel termine sta polarizzando la società odierna, anziché rappresentare l’ideale umanista di libertà, democrazia e dignità umana verso cui tutti tendiamo insieme, indipendentemente dalle credenze e dagli impegni nazionali, religiosi o ideologici, nonché dalle diverse percezioni del nostro passato comune.
Dan pobjede i iskrivljena percepcija antifašizma
byu/zerus-bosnevi inbih
di zerus-bosnevi
8 commenti
Lijepo napisano. Mala ispravka, Crvena Armija je, nekad krajem 1944. došla na granice Jugoslavije, i zajedno sa Partizanima oslobađala i dalje okupirane teritorije, između ostalog i glavni grad Beograd.
Kakva hrpa gluposti. Na Balkanu je pad KPJ i socijalizma doveo do fašističkog divljanja i genocida, zato ljudi i dalje shvataju antifašizam u obliku u kojem je on nešto stvarno i značio. Tvoja bezzuba, liberalna interpretacija antifašizma se vidjela u praksi sa dolazkom višestranačke demokratije 90-ih. Razlog zašto ljudi i dalje povezuju antifašizam sa “ostavštinom” KPJ je taj, što je ta “ostavština” nešto značila i realno je spriječavala fašiste da kolju, muče i siluju. Antifašizam je civlizacijski konsenzus – tačno, ali samo u svijetu gdje postoje socijalistički i kapitalistički blok. U svijetu kapitalističke dominacije je antifašizam opcijonalan a ponekad i nepoželjan.
Bez obzira kakva ko imao ideoloska ubjedjenja ili shvatanja istorije, ono sto je meni frustrirajuce
je sto se danas taj dan ne zove “dan pobjede nad fasizmom” vec “dan Evrope”
Nažalost, većina ljudi ne zna šta je fašizam, što je donekle opravdano s obzirom da je pojam temeljito resemantiziran u poslijeratnom periodu, niti znaju šta je antifašizam, jer ga nekako vežu isključivo za komunizam.
Kao korisnica drustvenih mreza ne mogu da citam te pojmove vise. Toliko su oskrnavljeni i posrani da nemaju nikakav znacaj u danasnjem vremenu.
Istocna Europa je razumjela ono sto Bosna nikad nije.
U 2S.R. nisu pobijedili dobri momci,nego Sovjetski Savez i da Hitler nije napao Sovjetski Savez i ludjaka na njegovom celu,treci Rajh bi vladao dosad.
Antifasizam kao pojam ne znaci nista vise ni kod nas ni u svijetu.
Antifasizam danas za neke ljude znaci biti protiv ljudi koji su protiv trans/LGBTQ populacije,iako bi vecina ”antifasista” iz drugog svjetskog rata isto tako bila protiv LGBTQ ekipe.
Nijedan antifasista iz Sovjetskog Saveza nije vjerovao u demokratiju niti u liberalni ideal slobode iz tvog zadnjeg pasusa.
Vjerovali su u klasni rat.
TLDR. Sretan dan pobjede drugovi. Zivjela slavna, herojska i nepobjediva Crvena armija!
https://preview.redd.it/2et3t31dxyzg1.jpeg?width=1280&format=pjpg&auto=webp&s=1befb8abae54ff74131441c7284c4cd3a851de5d
Slažem se sa tvojom analizom da postoji problem sa percepcijom antifašizma, ali želim da ukažem na jednu fundamentalnu dimenziju ovog problema koja možda objašnjava zašto se antifašizam doživljava kao partijska ideologija, umjesto kao univerzalni princip.
Kada bi danas izašao na ulicu i pitao deset slučajnih ljudi da li su protiv nacizma, rasne teorije, genocida, diskriminacije i šovinizma, svi bi ti odgovorili potvrdno. U tom smislu, gotovo svaka osoba nosi u sebi neku vrstu intuitivnog antifašizma – instinktivno odbijanje nasilja, mržnje i dehumanizacije drugih. Međutim, ključni problem je što taj intuitivni antifašizam ostaje latentan i neaktivan sve dok ljudi nisu direktno suočeni sa prepoznatljivom fašističkom pretnjom. Kada fašizam ne postoji kao očigledna opasnost, ljudi jednostavno ne razmišljaju o antifašizmu kao relevantnoj kategoriji.
Tu dolazimo do paradoksa zapadne Evrope. Ovde jedan korisnik kaže da se fašizam kroz mala vrata budi i nameće postepeno kroz institucije. Ni nacisti nisu tek tako došli na vlast već su postepeno to postigli godinama propagande. Posmatrajmo porast radikalne desnice u liberalnim demokratijama kroz današnje primere. Ako je većina ljudi intuitivno antifašisticka zašto onda dolazi do porasta radikalne desnice u zapadnoj evropi?
Alternative za Nemačku, Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen u Francuskoj, Braće Italije, Geerta Wildersa u Holandiji. Ove stranke dolaze na vlast kroz potpuno demokratske procedure, koristeći institucije liberalne demokratije, ali šire ideje koji mnogi smatraju neofašističkim kao što su žestoki antiimigrantski diskurs, etnonacionalizam i autoritetski populizam, otvorenu mržnju prema muslimanima i manjinama. Ovde smo svedoci nečega fascinantnog, ti ljudi verovatno ne misle o sebi kao da glasaju za fašizam. Oni glasaju protiv migracije jer smatraju da ugrožava njihov životni standard, jer su frustrirani neefikasnošću postojećeg sistema, ekonomske nejednakosti i ugroženosti njihovih vrednosti. Problem nije što ljudi koji glasaju za ove stranke nisu “antifašisti” u intuitivnom smislu oni i dalje smatraju da su protiv nacizma i genocida. Problem je što ne prepoznaju fašizam u njegovom savremenom obliku.
Fašizam dvadeset prvog veka ne dolazi sa svastikama i otvorenim rasnim zakonima. On dolazi zapakovan u jezik nacionalnog interesa, ekonomske sigurnosti, kulturne zaštite i borbe protiv elite. Ljudi glasaju za ove stranke ne razmišljaju o antifašizmu jer ne prepoznaju ono za šta glasaju kao fašizam već žele red, sigurnost i zaštitu svog identiteta, u svojim glavama oni nisu fašisti.
Njihov intuitivni antifašizam nije aktiviran jer ovo ne izgleda kao fašizam iz udžbenika istorije. I upravo tu vidimo slabost liberalnog antifašizma. Liberalne demokratije su toliko posvećene slobodi govora, pluralizmu mišljenja i demokratskim procedurama da dopuštaju fašističkim idejama da ulaze kroz normalne demokratske kanale. Te države imaju ustave koji štite demokratiju, ali kada ljudi glasaju za stranke koje podrivaju demokratske vrednosti, šta onda? Nalaze se u paradoksu gdje moraju tolerisati one koji žele uništiti demokratiju, jer ako ih ne tolerišu, same postaju neliberalne.
Suprotno tome, jugoslavenski sistem nije imao taj problem jer je delovao drugačije. Fašizam je bio zabranjen pravno, kulturno, ideološki i obrazovno. To je bio autoritarni pristup, ali bio je efikasan dokle god je sistem trajao, nije dozvoljavao da se fašističke ideje normalizuju kroz medije ili političke partije. Problem sa tim pristupom, međutim, otkriva se upravo kroz ratove devedesetih. Ako je većina ljudi bila zaista intiutivno antifašističko zašto je bilo moguće da se 1992. godine desi ono što se desilo na prostorima bivše Jugoslavije? Ako su ljudi bili antifašisti samo zato što su morali biti, a ne zato što su stvarno internalizovali te vrednosti, onda taj antifašizam nestaje čim nestane sistem koji ga nameće.
Međutim, možda je najstrašniji uvid ovaj: intuitivni antifašizam nije dovoljan kada se aktiviraju još jači, životni impulsi, strah za sopstveni opstanak, bes zbog doživljene nepravde, potreba za osvetom, plemenski instinkt zaštite “svojih” od “drugih”. U tim trenucima, taj benigni intuitivni antifašizam postaje beznačajan. A bez aktivnih institucija i kontinuirane borbe protiv struktura koje proizvode fašizam: ekonomske nejednakosti, rasizma i ksenofobije onda intuitivni antifašizam nije sam po sebi dovoljna zaštita. Kada ljudi postanu dovoljno očajni, besni ili preplašeni taj antifašizam prestaje biti prioritet.
Zato mislim da antifašizam mora biti više od pukog intuitivnog odbijanja ekstremnih ideologija. Mora biti konkretan, aktivan sistem koji sprečava fašističke tendencije pre nego što postanu opasne. Ali istovremeno, jugoslovenski primer pokazuje da taj sistem ne može biti samo represivan odozgo, on mora biti praćen stvarnom kulturnom transformacijom. Problem je što je ta kombinacija izuzetno teška za postići. Institucije dovoljno jake da suzbiju fašizam često postaju toliko represivne da sprečavaju slobodnu debatu neophodnu za autentičnu transformaciju. A kulturna transformacija kroz slobodnu debatu otvara vrata za širenje upravo onih ideja koje pokušavaš sprečiti.
Činjenica je da su obje strategije pokazale svoje slabosti. Zapadna Evropa danas vidi porast fašističkih tendencija kroz demokratske procedure. Jugoslavija je eksplodirala u nasilje možda gore od onoga što trenutno vidimo na Zapadu. Možda je vreme da prestanemo tretirati antifašizam kao naslednu ideološku pripadnost i počnemo ga graditi kao živu, aktivnu praksu koja zahteva i jake institucije i kontinuirano preispitivanje i borbu.