Ferrovia d’Acciaio 19.03. 2005

Sjećam se ove utakmice ko danas, bio druga smjena i pobjegao iz škole da odem sa jaranom. U međuvremenu naiđem na komšiju koji je tad imao 9 godina i kaže izgubio brata u gužvi i mi ga povedemo sa sobom. Kasnije poslije utakmice standardno neka frka i makljaža, tu mi on opet izgubi se i poslije 20 min traženja nađem ga kod specijalaca u kombiju kako jede burek 😁, kupili mu ljudi da jede. Rekoh može li on sa nama, ko si šta si, pitaju njega zna li me i puste ga na kraju. Odvedemo ga kući, kad tamo njegov brat već stigo. Kaže znao sam ja da će se on snaći. Bilo je tad 15 000 na stadionu, jedva se čekala utakmica u Zenici. Čelik nam je bio sve. I dan danas je, samo nema više te brojnosti jer je narod dva desetljeća bio varan dok su se pojedinci obogatili na Klubu. Kad su uspjeli mog oca otjerat i kad je on odustao sve mi je bilo jasno. Čovjek koji je sve svoje životne i poslovne obaveze podređivao Čeliku. Bio sam sad za vikend na utakmici protiv Jedinstva, bilo je oko 4000 ljudi. Valjda opet docekamo pun stadion i ako ništa Premijer ligu. Ali brojnost kakvu smo imali i zaluđenost vjerovatno nikad više. Ljudi koji su obožavali Čelik sada su mahom po inostranstvu i demografska slika grada se promijenila, sad su uglavnom u čaršiji ljudi kojima Čelik ništa nije predstavljao nit razumiju značaj jednog tog kluba. Nije ni bitno, dok ima nas biće i Čelika. Kakvog takvog.